Autor Tema: drustvo  (Posjeta: 2362 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline rose

  • Redovan clan
  • ****
  • Postova: 329
  • Karma: 6
drustvo
« : 08.01.2009 - 03:43:27 am »
,,,hajde pa mozda bude zanimljivo,,,
,,,,covek koji ne voli nije sposoban da oseti velicinu tudje ljubavi,,,

Offline rose

  • Redovan clan
  • ****
  • Postova: 329
  • Karma: 6
Odg: drustvo
« Reply #1 : 08.01.2009 - 03:47:41 am »
                                   Praznovanje koje treba da nas ispuni

Ko razume smisao Božića naći će i dobar razlog da bude srećan i uspešan, znajući da se do toga dolazi stvaralaštvom, a ne čekanjem da se nešto dogodi. Znajući verom da je ljubav Božija u temelju ovoga praznika, jer Bog se rađa od Đeve da bi spasao čoveka, a ne da nas zaprepasti svojom pojavom. On je uvek tu, stvara neprestano, a ne samo šest dana.
Vrhunac svega je to da se u Vitlejemu rađa od Đeve Marije, među pastirima i njihovim stadom, dolaze mu na poklonjenje mudraci vođeni zvezdom, a anđeli Ga proslavljaju pesmom: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir, među ljudima dobra volja! Ta anđelska pesma ostaje životni moto vere i pokreće čoveka u stvaralaštvo. Podiže nas iz pasivizma pristajanja u stvaralačku dinamiku života u veri.
Kako mi, posle više od dve hiljade godina da budemo učesnici ovoga čina? Kako da uđemo u vitlejemsku radost anđela, mudraca i pastira? Da li to znači povratak unazad? Nikako! Jer se radi o događaju koji traje, nije nešto ostalo u prošlosti, pokreće vekove i naraštaje, i svako daje svoj doprinos stvarajući u granicama svojih mogućnosti.
Upitajmo se zašto ne razmišljamo malo pre praznika o nama poznatim nemoćnim i nesrećnim ljudima, i ne nađemo način da im pomognemo. Malim izdvajanjima svih uspeli bismo da obradujemo mnoge nesrećne, bar na veliki praznik. Pa to je posao države, reći će neko. Loš izgovor! Verujte, svi pomalo i biće dosta za one koji ništa nemaju.
Kada osetimo radost zbog učinjenog, ne očekujući ni nagradu ni pohvalu, razumećemo suštinu praznika. Videćemo snagu i silu čovekoljublja koje nas pokreće napred, jer samo onda kada dajemo stvarno stvaramo. Najviše imamo onda kad s radošću delimo sa drugima to što imamo, ne očekujući dobitak za to. A, zaista, kada bi se sabrali svi viškovi u pretprazničko vreme i podelili, u svim srcima i svakom domu zablistala bi sreća. Zato, ne čekajmo neku globalnu akciju, počnimo od svog solitera, ulice, kraja, sakupimo se i odvojmo od sebe i svoga po malo, biće to dosta za mnoge.
Uvek treba tražiti dobar razlog za dijalog i dogovor, ne deliti se zbog načina slavljenja, ili onoga šta slavimo. Ova socijalna dinamika dobrodetelji može da ujedini sve različite slavljenike i svečare, da približi kalendarske razlike, i da nam svima tako više dana traje dobro slavlje. Da budemo srećni što smo jedni druge usrećili, i svesni da se u Vitlejemu rodio Spasitelj sveta i svakog čoveka, Kome se najbolje približavamo jedni sa drugima, čineći dobro u stvarnoj radosti srca. Pokušajmo, najpre dvojica-trojica, ne čekajući masovnost, jer Bogomladenac Hristos obećava da je On uvek tu gde su „dvojica ili trojica sabrani u Njegovo ime”. A kad promišljamo kako da pomognemo i obradujemo drugoga čoveka, tada se na najbolji mogući način sabiramo u Hristovo ime. Dakle, budimo u svom domu srećni i radosni, ne plašimo se dolazeće stvarnosti, biće onakva kakvi smo mi. Ako smo blagi, čovekoljubivi, spremni da pomognemo, stvorićemo dobre uslove jedni drugima, i biće nam stvarno dobro, jer prazan džep može da se i napuni, dok prazno srce teško. I znajte, onaj koji ne zna šta će bez para, kad jednog dana dođe do njih oseti radost, dok onaj koji ne zna šta će sa parama, ako ne omekša u srcu, sticaće, ali neće imati ni sebe ni svoje, uvek će želeti više, i možda posedovati, ali neće imati. Jer, bogat je onaj ko je zadovoljan onim što ima, a ne onaj koji mnogo ima, dok je siromašan onaj koji mnogo želi, a ne ko malo ima... Bogatimo se davanjem i spremnošću da podelimo radost jedni sa drugima, stvarajući a ne lenstvujući, ali ne trošeći se u sebičnosti i samoživosti... tada ćemo razumeti kako se to Bog nas radi „umanjio” i „osiromašio” da bismo se mi obogatili Njegovim rođenjem od Đeve Marije. To ne čini da bi nas zaprepastio ili iznenadio, nego da bi nas pokrenuo napred... Ali, mi moramo da odlučimo, i to tako što ćemo se radovati jedni sa drugima, a svi ovi blagdani su velika šansa za sve da pokažemo svoje stvarno čovekoljublje...


,,,,covek koji ne voli nije sposoban da oseti velicinu tudje ljubavi,,,

Offline macak

  • Tu i tamo nesto napise
  • **
  • Postova: 120
  • Karma: 4
    • Socijalistička Partija Brod
Odg: drustvo
« Reply #2 : 09.01.2009 - 10:39:40 am »
Ljudi, za Badnjicu sam se oduševio atmosferom u gradu!
Zaista dugo nije bilo onako veselo...
Igralo se kolo, pjevalo, skakalo, plesalo... Stvarno predivno!

Offline macak

  • Tu i tamo nesto napise
  • **
  • Postova: 120
  • Karma: 4
    • Socijalistička Partija Brod
Odg: drustvo
« Reply #3 : 09.01.2009 - 10:40:09 am »
A naravno, bez dobrog društva, ništa nije moguće!
 ;)

Offline navigator

  • * Vlasnik Foruma *
  • Pro
  • ******
  • Postova: 2524
  • Karma: 14
  • One Planet
    • Balkan
Odg: drustvo
« Reply #4 : 18.08.2009 - 12:45:42 pm »
Moguce je sve kada se hoce, mozda malo vise truda treba, ali se moze.
> Domains & Hosting <> Web Design<>BalkanBoard.com Forum
Jedna planeta, na njoj smo svi zajedno!
Balkan Chat soba

Offline rose

  • Redovan clan
  • ****
  • Postova: 329
  • Karma: 6
Je li Hrvatska klerikalna država
« Reply #5 : 27.08.2009 - 01:26:38 am »
Poodavno smo na stranicama ovog lista ustvrdili da je jedan od najvećih i stvarnih problema Hrvatske u tome što je ona, nakon pada rigidnog komunističkog režima koji je u njoj bio najteži, osobito nakon tzv. Hrvatskog proljeća, umjesto ka demokratiji, krenula ka nacionalističkoj diktaturi izraženoj osobito u režimu Franje Tuđmana.

Taj režim bio je inficiran velikom dozom ekstremnog nacionalizma, zahvaljujući ideji o tzv. pomirenju između ustaške emigracije u Franje Tuđmana, koji je bio most između komunizma i nacionalizma, jer je i sam bio godinama komunista, i koji je smatrao da bez tog sporazuma ne može dobiti vlast u zemlji. Njega nisu interesirali komunisti kao određena politička i društvena snaga u zemlji, nego samo formula koja njemu lično omogućava da legitimira svoju novu nacionalističku poziciju i nekako opere svoju komunističku prošlost.

Kao apostat on je u tome bio ekstreman i dopustio je da nacionalisti postanu glavna politička snaga njegove nove države, a to je dovelo do stanja u kojem je Hrvatska postala zemlja izrazitog nacionalizma, s odlučujućom ulogom ekstremosta svih vrsta i naglašenom ulogom Katoličke crkve kao moralnopolitičke snage koja ujedinjuje i pokriva sve to što se zbivalo. I sama Katolička crkva je bila izložena napadima nacionalnih ekstremista kako bi bila prisiljena da prihvati tu novu ulogu.

Treba se samo sjetiti sramotnog pisma ratnog zločinca Mate Bobana kardinalu Kuhariću, pa vidjeti da je pritisak na Crkvu da se i ona angažira na nacionalističkom programu bio veliki. Kako je i ranije bilo u hrvatskoj historiji slučajeva da je Crkva igrala značajnu ulogu u ostvarenju nekih vjerskonacionalnih ciljeva, nije teško bilo Crkvu angažirati na nacionalnom programu, osobito kad se radilo o čišćenju prostora od nevjernika (balija ili muslimana i šizmatika), što je ona stoljećima činila, a to je dovelo do toga da je Crkva u gotovo svim oblastima života u Hrvatskoj dobila veoma veliku i važnu ulogu.

Od moderne građanske države i demokratije nije više moglo biti ništa i do kolike je penetracije katolicizma u sve strukture hrvatskog društva došlo najbolje se vidi po tome što Hrvatska ima posebnu crkvenu organizaciju u vojsci, da nijedan građanin Hrvatske koji nije katolik i sljedstveno tome Hrvat, ne može u toj vojsci, ali ni u drugim bitnim institucijama i organizacijama hrvatskog društva, igrati iole značajniju ulogu, te da se sve što se javno i značajno događa u ime države, popraća učešćem katoličkog svećenstva, uz ritualne ceremonije katolicizma. Može se reći da u Hrvatskoj vlada stanje u kojem nije moguće biti Hrvat, nije moguće biti lojalan građanin i igrati ulogu u životu društva ako čovjek nije katolik i slijedom te činjenice Hrvat ili potencijalni Hrvat.

Time je jasno izražena opća društvena, civilizacijsko-kulturna i politička diskriminacija svih drugih stanovnika Hrvatske i to prvenstveno pravoslavnih, kao najbrojnijeg nekatoličkog i nehrvatskog dijela stanovništva Hrvatske, a potom i muslimana, Jevreja, evangelika i drugih, a posebno onih koji nisu vjernici nijedne oficijelne ili uopće nijedne religije i spadaju u veliku grupu agnostika, koje tamo vole nazivati ateistima. Naime, ateista je onaj koji niječe postojanje Boga, dok je agnostik onaj koji nije uvjeren u njegovo postojanje, ali ga ne niječe u onom smislu u kojem to čini ateist, koji je uvjeren da Bog ne postoji, barem da ne postoji kao transcendentni subjekt.

Sve to, a pogotovo sve izraženija želja Katoličke crkve i njenih prelata da diktiraju političko mišljenje i uspostavljaju kriterije političkih ocjena u sferi političkog života, dovelo je do toga da je predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić bio prisiljen da upozori na činjenicu da u jednoj multireligioznoj i sekularnoj državi nije adekvatno da su sve državne ustanove, sve škole, bolnice i druge institucije koje treba da služe svim građanima proviđene simbolima katolicizma, da su sve državne prigode i slavlja, popraćena dominirajućom ulogom katoličkih svećenika i rituala, a osobito da u vojsci postoji specijalni odjel Katoličke crkve koji djeluje u toj izrazito državnoj instituciji i to da taj odjel vodi politiku, a ne dušebrižje.

Kad je Mesić izvršio svoju dužnost kao predsjednik svih građana Hrvatske države i čuvar njenog Ustava, tada se na njega obrušio vodopad osuda, uvreda koje su nas vratile nekoliko decenija unazad i samo dokazale koliko je čovjek imao pravo i koliko je bilo nužno, zapravo, krajnje vrijeme da se kaže ono što je on rekao.

Upravo je ova uloga, koju je na krilima dominacije nacionalizma, a koji više nije imao ništa s klasičnim hrvatskim nacionalnim pokretom kao političkom snagom objedinjavanja cjelokupnog građanstva Hrvatske kao zemlje svih njenih stanovnika, nego je usko povezao katolicizam i hrvatski nacionalizam, doveo do toga da je Hrvatska postala ultranacionalistička i da se tamo ne može biti ništa drugo nego Hrvat. Samo kao Hrvat svaki građanin može da igra određenu političku ulogu, osim u okvirima zakonom odobrenog i ograničenog, zapravo ornamentalnog i dekorativnog, a nikako stvarnog, djelovanja manjinskih grupa, koje su upravo time što su sada uvučene u Vladu, ali ne i u vlast, faktički isključene iz stvarnog političkog života.

Sve to smo konstatirali, također, govoreći o retorici koja vlada u hrvatskoj politici i javnom općenju, o broju utjecajnih ljudi u državnom i političkom aparatu koji nisu Hrvati itd., što nas je, tada smo to rekli, podsjetilo na sličnu situaciju u kojoj su se nalazili Muslimani u vrijeme kad su bili zvanično Hrvati i to još i "cvijeće hrvatstva", a u odnosu na njihov broj, koji je iznosio 30% ukupnog stanovništva tadašnje Hrvatske, naspram 40% stvarnih Hrvata (30% su nosili Srbi u Hrvatskoj), imali su samo 1,5% mjesta u državnim i političkim institucijama te države (vidjeti studiju Muhameda Hadžijahića o tom pitanju izrađenu krajem 1944. godine u Zagrebu na temelju zvaničnih podataka tadašnjih vlasti). Bili su dakle, samo maska potpune vladavine tadašnje hrvatsko-katoličke, tj. ustaške većine.

Nažalost, pod vođstvom HDZ-a, stanje kakvo je nekada bilo, može samo da se ponovi, jer jedna vladavina koja počiva samo na ideji nacije i vjere ne može da dovede do drugog ishoda nego do duboke i tragične segregacije i podjele u društvu, a time i u državi. A ljudi više neće trpjeti poniženja i podređenost bilo koje vrste, ili ideja demokratije živi svoje zadnje dane. Izlaz za Hrvatsku je što skoriji pad ove toliko kompromitirane vlade, ali i formule vlasti i vladavine na kojoj ona počiva. Nadajmo se skoroj dubokoj promjeni u Hrvatskoj.
,,,,covek koji ne voli nije sposoban da oseti velicinu tudje ljubavi,,,