Autor Tema: Da ih se ne zaboravi  (Posjeta: 1487 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Olimp

Da ih se ne zaboravi
« : 07.04.2013 - 08:31:30 pm »

   Živimo "na brdovitom Balkanu", raskršcu raznih puteva, vjetrometini burnih dogadaja. Predjelu zemaljske kugle gdje vec vjekovima jedna generacija ljudi nije imala uvjete da se rodi, odraste i umre u miru. Ratovi su ostavljali pustoši, krv je natapala zemlju, ljudi umirali davno prije nego im je priroda odredila da umru. Iz generacije u generaciju ljudskoga naraštaja promicala se ideja medu ljudima o ujedinjenju, zajednickom životu, miru. Ništa od toga trajno nije ostvareno. Kada smo trebali biti najviše složni, najviše smo se istrebljivali, kada smo trebali u miru živjeti dlanovi su nam "svrbjeli" za ratom.






     Toliko je krvi proliveno da kada bi prodavali zemlju uracunavajuci cijenu te krvi koja zemlju natopi, svaka gruda zemlje vrijedila bi više nego "suho zlato", više nego dijamanti. Po takvoj je cijeni nitko ne bi mogao kupiti. A mi umjesto da cijenimo tu zemlju krvlju natopljenu, prema njoj se macehinski odnosimo, uništavamo je i zagadujemo, skrnavimo za buduca pokoljenja.








     Koliko se sjecamo znanih i neznanih koji su za tu zemlju živote dali. Koliko cuvamo uspomenu na njih. Koliko cijenimo cinjenicu da mladi živote položiše za buducnost za koju su maštali da ce biti srecna i pravedna.

     Kada je bilo aktuelno nekima spomenike podigosmo, uredismo okolinu spomenika, a onda ih zaboravismo. A onda u divljaštvu i barbarstvu te spomenike urušismo, kao da ih se sramimo, ili nam oni toliko opteretiše savjest koja nam govori da grešimo, da rušenjem spomenika pomislismo da ce nam se savjest umiriti. Ali nije. Da li ih se možda sramimo, što položoše živote za nas, a mi iznevjerismo njihova ocekivanja.







     Zapitati cete se kakve veze ima ova tema sa nautikom. I u pravu ste, nema direktne veze, ali i ima. Da njih nije bilo i slicnih njima sada bi stranputicom plovili po našim rijekama, skrivali bi se u obali i raslinju a drugi bi slobodno plovili i uživali u njima.A ovako rijeke su nam slobodne, nocivamo na njima i uz njih bez straha i brige za sebe i svoje bližnje. Uživamo u miru uz njih.








     Moja (udebljana) malenkost visine jedva 170 cm, ne želi da se neke stvari zaborave. Nedam zaboravu ono što i nije za zaborav, nego za sjecanje i primjer generacijama. Nedam, a vi mi sudite.

     Ali prije osude razmislite, treba li ih se sjecati, njihove primjere hrabrosti isticati, znamene na njih cuvati. Padoše, živote dadoše, ali ne umriješe, ostaše u nama živjeti...Neka im je vjecna slava i hvala...






   
 suncanje
Živim snove, ne sanjam život