Autor Tema: Spomenik  (Posjeta: 1535 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Olimp

Spomenik
« : 22.01.2013 - 08:35:51 pm »

     Uvijek sam poštivao spomenike i znamenja koja su obilježavala dogadaje iz minulih vremena. Sa zanimanjem sam čitao tekstove koji su bili uklesani na njima, raspitivao se o događajima koje oni obilježavaju, stvarao si predodžbu kako je to tada izgledalo, kako su ljudi tada živjeli i pod kojima se okolnostima događaj dogodio te zašto je ostavio toliki trag na ljude, kada dogadaj obilježiše spomenikom.






     Jedan spomenik iz minulih vremena me posebno zainteresirao. Slučaj je bio da sam  ga uočio devetoga dana svojega puta rijekom Savom od Zagreba prema Beogradu. Proplovio sam kroz Srijemsku Mitrovicu  i na oko 5 i pol kilometara nizvodno tražio mjesto gdje da se zaklonim od podnevnog sunca. Razgledajući okolinu uočio sam ga i pristao na obalu podno spomenika.





     Obišao sam ga sa svih strana, pročitao sve natpise na njemu, ali događaj koji je spomenik obilježavao ostao mi je mutno u sjećanju. U blizini nisam nikoga susreo da se malo podsjetim na taj događaj tako da mi nije drugo preostalo nego da si o njemu prikupim informacije po dolasku kući.






     Tražio sam i našao podatke o zbivanjima tih dana. Ne bih išao u širinu događaja, ali po onome što doznah ovdje je stradalo jako puno ljudi, vojnikan nečijih muževa, očeva, a svi su djeca svojih majki.. Pominje se brojka 6.366 vojnika sa srpske i oko  2.000 vojnika sa Austro-ugarske strane. Sve skupa preko 8.300 ljudi ostaviše svoje živote na obali ili u vodama rijeke, na koju su mnogi po prvi puta u životu došli.






     I sve to zbog politike. Zbog "viših interesa" onih kojima ljudski životi nisu ništa značili. Mrtva brojka na papiru. Neću ulaziti u pravičnost borbe jednih da sprijece pokoravanje i okupaciju od druge strane koja je došla da okupira i pokori prvu stranu. Želim nešta drugo reći. Želim reci koliko su nevažni životi ljudi na ovim našim balkanskim prostorima. Toliko muke treba da se od djeteta stvori čovjek, ratnik, vojnik, a tako malo ga cijenimo. i njega i njegov život, pa i žrtvu koju je osobno dao položivši život za "bolju budućnost" koja baš i nije bila puno bolja za njegove koji rat preživješe.
     





     I ono  najgore u svemu tome je da je pokoljenjima unazad svaka generacija imala  "svoj" rat. Uvijek ginusmo "za bolju budućnost", stradavasmo i uništismo ono što nam očevi stvoriše, da bi mi to ponovo izgradili kako bi sljedeći rat imao šta da uništi, pa da se opet gradi i tako redom. Pitam se dokle će to tako ići.

     A samo malo nam treba. Malo međusobne tolerancije i uvažavanja jednih od drugih. Malo poštovanja za tuđi rad i život. Malo brige jednih prema drugima, a svi zajednički brige prema okolini, prema zemlji zbog koje poginuše mnogi naši preci. Zemlji zbog koje se busamo šakama u prsa, a vidimo da više nije naša, da je kapital i "viši interes" u bescjenje preuzeo krv i kosti naših predaka utkanih u ono za što se busamo. A zemlja nam je tako lijepa, najljepša.






     Ne zamjerite mi na strogosti pogleda na stvarnost. Ne zamjerite mi ako sam se približio preblizu politike. Nisam političar, niti politiku volim, ali ima toliko zbivanja ovih dana vezanih za ove naše prostore koja su me jednostavno toliko iziritirala da sam se kroz ovaj tekst  svima vama "izjadao" i vjerujem da će mi sada biti lakše. Ako vam se ne sviđa obrisati ću ga.

 suncanje
Živim snove, ne sanjam život